Trgovački centri vs. ja

Danas sam odlučio ići u neki od supermegalohipermarketa, trebalo mi je sušilo za robu na stalak kako bi mogao sušiti robu u stanu, ona mala (mića-pića) daskica za peglanje i sapun za ruke. I odlučih se za Getro. Zašto Getro? Ne znam, a nije ni bitno. Sjeo ja u auto i pravac Getro.

Kad sam uzeo kolica i ušao u Getro, kao da sam postao netko drugi. Javila se ona moja, biti će, ženska strana. Kako sam išao, tako sam trpao u kolica sve što mi se učinilo zanimljivim, i bez puno filozofiranja. Na kraju sam i našao stalak, ali daskicu nisam. Sapun sam kupio. Dakle, namjeru sam ostvario sa 66% planiranog. Ali, još sam uspio natovariti silne čipseve, salame, sireve, pudinge, pašte, pive, paštete, sokove...

I došao na kasu, 450 kn??? WTF? Meni bi trebalo zabraniti da idem u kupovinu. Morat ću se početi odvikavati, kupovina mi ide i predobro (inače, psst, rekord mi je 900 i neka kuna, a isto sam kupio svakave nevažne pi*darije).

Ali što na kraju imam od toga? Uglavnom će sve završiti povlačenjem onog užeta u kupaonici. Gdje sam bio - nigdje. Što sam radio - ništa. Gdje su novci - nema ih.

I još na kraju nisam kupio Vilin najdraži Nescafe od čokolade. Nije ga bilo. A jadan ja kad ona dođe.

Ali, da bi s kupovinom završio kraj mojih muka? Neće ići... Kad sam došao na parking zgrade, sada ja to krenem izvlačiti iz auta. Ali, jao, kako da ja to sve odnesem. Dobro, ove dvije vrećice zguram u šaku jedne ruke, a stalak nekako uspijem uloviti drugom i krenem prema zgradi.

Mnogi su me pitali taj dan kakvo je vrijeme u Rijeci. E pa, puhalo je, puhalo je poprilično jako. Sada zamislite mene onako pretovarenog po toj buri. Na prvi pogled bi se reklo da sam poprilično stabilan usljed, jelte (khmh) težine. Ali, pojavio se jedan problem na koji nisam odmah računao, a to je stalak. Taj stalak ima, onako zapakiran, površinu 2 m2. I kad vjetar zapuše, ja nosim jedro u rukama. Hodao sam ulicom onako cik-cak. Strah me samo bilo da onako lamatujući tim stalkom ne udarim u neki od mnoštva parkiranih automobila.
S obzirom da su još ove dvije vrećice u jednoj ruci imale cca 10-15 kg, morao sam stajati svako toliko. I na kraju sam došao u stan, jednu ruku nisam mogao dignuti, a stovremeno sam po navici još 10 min hodao cik-cak.

Drugi put moram uzeti još nekog sa sobom, barem da mi pomogne nositi :)

Još jedan pogled u nekad

Noć je bila previše vlažna za njegov ukus. Već dosta dugo nije ovako pljuštalo. Našao se u ozračju nekog crno-bijelog špijunskog filma; noć, kiša, dugi kaput s izdignutim reverom...da, Dick Tracy bi mogao pozavidjeti. Inače prazna ulica u ovako kišnu noć djelovala je sablasno, dok je jedina ulična lampa pojačavala taj dojam igrajući se svjetlom i sjenom.

I noćas je tu čekao. Po tko zna koji put stajao je na ulazu u jedan mračni haustor, skriven u sjeni lampe i čekao. Pogledao je na sat. Trebala bi proći svakog trenutka.

Kiša je prerasla u lagano rominjanje, što je doneslo ugodno osvježenje u zraku. Duboko je udahnuo svježi zrak, kad se začuje lagano lupkanje. Ponovo pogled na sat, bilo je vrijeme. Tupkanje se je lagano pojačavalo. Dolazila je.

Tupkanje njenih cipela u vlažnu ulicu postalo je vrlo glasno, dodatno pojačano čistim zrakom. Ugledao ju je. Skupljena ispod kišobrana, skrivena u kaputu i dugačkom šalu. Neprepoznatljiva na prvi pogled. Bila je sve bliže.

Lagano se je povukao dublje u sjenu haustora. Nije mu bilo teško čekati, on dolazi sa posla popodne, ona radi do kasno u noć. Vidjelo se da je umorna, bila je pogrbljena na onaj svoj, umorni način. Danas nešto više nego inače. Ipak ju je dobro poznavao.

Upravo prolazi uz haustor, zamišljena, ni ne sluteći da ju promatra par očiju; par očiju koje je dobro upoznala, par očiju čiju je dubinu dodirnula, par očiju čiju je tajnu otkrila. Opet je na tren ugledao to poznato lice. Iako samo na tren, bilo je dovoljno da mu u tom trenu kroz glavu prođu sve silne godine provedene skupa.

Tupkanje cipela polako se počelo utišavati, udaljavala se užurbanim koracima. Polako se je izvukao iz tame haustora i krenuo ulicom u suprotnom pravcu. Koračao je polako, tiho, uopće ne osjećajući kišu koja je pojačavala i šibala ga po licu. Razmišljao je o njoj i o sebi, ovako odvojene. Zamislio se je nad svojim postupcima, ovakvim uhođenjem iz večera u večer... Koliko je normalan, zašto ju ne može pustiti? Još da ju vidi jednom sutra, i to će biti zadnji put. Ali negdje duboko znao je da to neće prestati, uvijek ima neko novo sutra, a ovo je bila njegova droga, užitak i bol u istom momentu njenog prolaza uz haustor.

A bol je bila neizlječiva.


... (prije cca pet godina)

Nježno ju je zagrlio dok je spavala ispružena u njegovom krevetu mirišući poput prvog proljetnog cvijeća. Smireno dišući, instiktivno je naslonila glavu na njegovo rame. Taj mali pokret njemu je mnogo značio, pokrenulo je nešto neobično u njemu. Tiho je zajecao, suze su same krenule... Tada je znao: ostati će skupa, zauvijek.

Jedan na brzinu

Ne pišem. Već dugo. Ne čitam. Već dugo...

Razlozi? Puno ih ima, ali neću se puno opravdavati. Ono što mi je blog prije značio, sada je malo zaostalo. Kao glavni razlog krivim nedostatak net-a na svojem novom radnom mjestu. Stoga, umjesto blogova, uz jutarnju kavu čitam Novi list. Ali vratiti ću se.
I ljeto je krenulo, svaki dan na kupanac, kao malo dijete.

Ako se pitate, položio sam vozački, i kupio skuter, Kymco Grand Dink 250.


Sada vidite razlog mojeg izostanka s redova ovih. Usto, malo je ubrzan rad na poslu, bliži se godišnji, rokovi stežu... Ali stići će se sve. A za jedan kasniji post, ostavljam novo radno mjesto.

Do tada, budite dobri, GuardianAngel is watching over you!


P.S. Da li ste kada uspijeli potrošiti cijelo pakiranje čačkalica za zube, bez da vam se 3/4 pakiranja ne prospe po podu?

Auto škola i ja

Pisao sam prije par postova da idem u auto-školu, polažem A kategoriju. Danas sam imao ispit. Kao što vidite po mojem oduševljenju, pao sam. No idemo redom...

Jutros sam se digao u 6, skuhao kavu, popio, umio se i otišao prema poligonu. Dogovor je bio da se nađemo oko 7:30 da odvozimo još jedan sat prije ispita koji je bio dogovoren u 8:30. Bilo je zima za izludit, puhalo je, smrzoh se skroz. Malo smo vozili po poligonu i čekali ispit.
Ispitivači su došli tek oko 9:00 kad je započeo ispit. Prvo je na zub uzeo jednu curu koja je samnom polagala za motor. Krivo su joj napisali prezime u knjižici kandidata, i nije ju htio pustiti na ispit. Ali su se dogovorili, pa je ona onda jadna morala u auto-školu na drugom kraju grada da joj naprave drugu knjižicu. Ali uspjela je, ali shvaćate debilizam o kojem govorim.

Polako su s vremenom dolazili i drugi ispitivači, i drugi kandidati, a ja od početka svirim na poligonu. Na kraju je bilo 11 automobila autoškole, 4 ispitivača, 3 motora i jedan kamion s prikolicom. Poprilična gužva.
Čekao sam tako svoj red do 11 sati, kad su me pozvali.

Prvo poligon. Guranje ugašenog motocikla u osmicu - po meni čisti debilizam, prema uputi ispitivača sam preskočio. Poligon sam položio bez problema. Mislio sam da će mi vožnja u osmicu predstavljati veliki problem zbog vrlo nestabilnog motora, ali sve je prošlo bez problema.
Prije nego smo krenuli u gradsku vožnju, dobio sam uputu ispitivača: Kada ti javimo na komunikator da možeš voziti prema Dvorani mladosti, to znači da je ispit završio i možeš slobodno voziti dalje prema Dvorani, a mi ćemo ići svojim putem. Onda smo krenuli u gradsku vožnju. I odmah peh... Na drugom križanju ugasio se motor. Ali da je bila moja greška, ne. Ostao motor bez benzina! Ja lud... Ali to mi nisu uzeli za grešku, blago meni. Po mojoj procjeni, odvozio sam za -5. Jako sam zadovoljan kako sam vozio, sve provjere, skretanja, obilaženja.... sve po propisu, na vrijeme obavljeno...

Kad su mi javili tu famoznu rečenicu, tako mi je pao kamen sa srca, prestrojio sam se u traku i odvozio do Dvorane. Kad tako dođoh, uđoh u auto, a on će meni da sam pao!?! Hladan tuš odmah u glavu. Kako pao? Pa vozio sam skoro savršeno. Nije da se hvalim, imam 120.000 km provoženih sa automobilom, jednom sam već pao na ispitu za B kategoriju, tako da znam što znači dobro voziti na ispitu, a što znači loše voziti... Obrazloženje mog pada na ispitu od strane ispitivača:
1) kada sam išao kroz jednu jednosmjernu ulicu, vozio sam po sredini ceste umjesto uz desni rub
2) kada mi je rekao da idem prema Dvorani, izvršio sam krivo prestrojavanje, prestrojio sam se preblizu križanja i on mene zbog toga ne može pustiti
3) vozim kao što inače vozim motor

Ja se nisam htio svađati. Bilo je još kandidata iza mene, ali evo vam odgovori na te primjedbe:
1) ta jednosmjerna ulica imala je širinu cca 2,30 m, jedva je njihov Twingo prošao njome. Kakva svrha vožnje desnom stranom, ako se vozi samo jednom trakom, još k tome tako uskom?! Ja sam ravnopravni sudionik u prometu i vozim sredinom trake!
2) ova (i glavna) primjedba iliti greška odnosi se na vrijeme kada je tehnički ispit već završio (kako sam napisao malo iznad), ali ja sam ju obavio korektno, na vrijeme. Vozio sam svojom trakom, i kad sam dobio obavijest, onda sam se prestrojio. Pa ne mogu ja znati unaprijed što će mi narediti kamo da vozim. Ali ja sam NAVRIJEME obavio prestrojavanje, dobrih 50 m od križanja!
3) ja inače ne vozim motor

Ja ispočetka uopće nisam shvatio o kojim situacijama on meni priča, jer ih uopće nisam zapamtio kao neke kritične. Dečko koji je istovremeno imao ispit za B, i koji je vozio u tom autu iza mene nije mi vjerovao kad sam mu rekao da sam pao. Kaže da sam odvozio super.

I da bi stvar bila bolja, išao sam danas popodne u auto-školu po novu uplatnicu, i naletio na šefa auto-škole. Čovjek mi se počeo izvinjavati. Da je čuo od instruktora što se dogodilo, da mu je instruktor rekao da mu nije jasno zašto sam pao, da sam prestrojavanje obavio korektno... I da oni kao i policija moraju puniti državnu blagajnu, pa su se koplja slomila na meni... Njegove riječi.

I tako za 15 dana opet. Povijest se izgleda ponavlja...

Od USB-a do cijelog računala

Kako sam već pisao, nedavno se zaposlih u novoj firmi. I kako stvar već ide, dobih novo računalo na kojem ću ostvariti sve one dobre zamisli koje ovako perspektivno mladom umu padnu na pamet. Stroj je poprilično dobra stvar, P4 3.0, 1 GB RAM-a, LCD,... To su uglavnom stvari koje su mi potrebne u radu. Ali kako to već ide, ništa ne ide glatko...

Preko neke kompenzacije na relaciji šefovi-Elektromaterijal nabavilo se to računalo. Napomenuti ću da ta konfiguracija nigdje ne postoji u riječkom Elektromaterijalu. Tete prodavačice imaju logiku: ono što je u izlogu možeš kupiti i to je to. Ali kad poznaješ njihove šefove, vidiš da se puno bolje stvari mogu nabaviti kad bi bilo samo malo više volje.

I stroj je došao.

Odmah se ja bacio na instalaciju Windowsa i ostalih softverskih alatki za rad. Ali avaj. Neće on Windowse, kaže nema hard diska? I onda golgota... Otkrivanje svih tajni SATA diskova. Ali u BIOSU nikako namjestiti da radi. Ili prepoznaje samo hard, ili samo pržilicu. Nakon par sati software-skih kombinacija, odlučih se za izravniji pristup. Ide se u otvaranje. Da ne bih oštetio naljepnicu garancije, otvorio sam kućište sa druge strane, gdje nema naljepnice. S bočne strane kućište ima nekakav ogromni kružni otvor za zrak napravljen od plastike, koji sam skinuo s unutarnje strane da bih mogao pristupiti konektorima na matičnoj ploči. Na taj način lako sam premjestio IDE kabel pržilice sa Primary Master u Secondary Master, i računalo je odmah proradilo, odmah krenula instalacija Windowsa.

Ali tu nije kraj...

Prilikom instalacije shvatio sam da ne radi modem. Računalo ne reagira na drivere, prilikom instalacije samo se smrzne. Dobro, modem mi trenutno nije baš od važnosti.
Nadalje sam instalirao sve i svašta potrebno za obavljanje radnih zadaća. I na kraju krenuh raditi.

Ali to nije sve...

Sve je bilo OK dok mi nije zatrebao USB memory stick. Ja otvorim onaj poklopac s prednje strane, ubodem ga, kad ono poruka: ...did not recognize hardware attached... Ne kužim, kako neće?
Valjda je nešto u USB-u. Pitam kolegu, daj da probam tvoj (USB). Ista poruka. Dobro, ajde nešto s njim ne štima, mislim USB portom. Kad kaže kolega: ne radi mi više moj USB ni na mom kompu?
WTF? I na kraju shvatismo da je USB port spržio i moj i njegov USB stick, moj od 256 MB koji mi je moja draga K. kupila za jedan Božić, i njegov od 1 GB koji je kupio upravo taj dan. Kreteni su krivo spojili USB port od kućišta na matičnu ploču.

Ali ni to nije sve...

Odlučili smo ga poslati na garanciju. Ali, sada ga moramo slati City Expressom u Zagreb. Tko zna kad će doći...

Ali to još uvijek nije sve...

Došla danas šefica i kaže kako su je zvali iz servisa, da im je došlo računalo s potpuno razbijenim kućištem, i da ne radi hard disk. Manijaci u dostavi su izgleda igrali računalomet u kombiju... I da će nam priznati garanciju na hard disk, ali na kućište neće. Troškove novog kućišta trebali bi refundirati ovi iz dostave, a oni pak kažu da će refundirati samo ako je kutija u kojoj je računalo dostavljeno uništena. Ako je kutija cijela, ništa od novca. I sada se više na javljaju na telefon...

Kako je krenulo, čini mi se da to još uvijek nije bilo sve......

Još jedan u nizu

Pozdrav narode! Dogu nisam pisao, a razlog su mnoga događanja i poslovi koji su me odbili dalje od pisanja ovih redaka.
Ali za početak da objasnim malo svoj lirski uradak iz prethodnog posta... Naime, dobio sam nekoliko komentara, ali je pjesma krivo protumačena. Ovdje se ne radi isključivo o ljubavi. Čitate previše direktno. Pismo o kojem govorim je preneseno značenje za naša sjećanja prema voljenim osobama. Sjećanje koje ostaje u našoj glavi kao rezultat ljubavi prema osobama koje oblikuju naš život, sjećanje koje spremamo duboko u srce, sjećanje koje oživljavamo svako toliko kroz niz godina, sjećanje koje prenosimo na potomke, sjećanje koje živi u drugima još neko vrijeme kad nas ne bude, sjećanje koje naposlijetku nestane... Ne bojte se, ovo je prvi i zadnji takav uradak s moje strane. Samo sam želio vidjeti kako će ispasti.

Objava tog posta bila je u ono vrijeme kad je naš blog servis doživio kolaps. Pa sam iz nekog meni sada nepoznatog razloga došao na ideju: a zašto ja to ne bi uređivao u html-u? I bacih se u to. Te nakon nekog vremena shvatih da nemam previše volje zafrkavati se sa html-om... I u tom prebacivanju iz običnog u html mod i nazad izgubio sam poneki komentar, stoga se najdublje ipričavam svima koji su se našli tim mojim postupkom uvređeni.

Ono što se bitno dogodilo u zadnjih mjesec dana: promjenio sam posao. Starima je to nakon objave bio šok. Ali, što su očekivali. Kao dipl.ing.građ. bio sam prijavljen na 2800 kn, s ugovorom na određeno. Kad god bi ja pitao da mi povećaju prijavu, izvadili bi neku tablicu: znas li ti koliko tada moramo plaćati davanja za tebe, ne to nećemo. Kao da za druge ta davanja nisu ista kao njima... I onda se čude kako idem u drugu firmu koja mi nudi veću plaću, s prijavom, zaposlenje na neodređeno, bolju radnu atmosferu, timski rad i sl. Nekako sam izdržao mjesec dana otkaznog roka i sada feštam u novoj firmi. Prezadovoljan sam.

Uz to, upisah Auto-školu. Konačno ću položiti A kategoriju. Postalo je nesnosno u riječkim gužvama. Jedva čekam, ispit je četvrtak. Znam dobro voziti, ali nisam optimist glede prolaska na ispitu. Gradska vožnja je dosta zahtjevna za ispit. Ali, položit ću prije ili kasnije.

Dosta je bilo za danas. Pozdrav!

Bez naslova

Maškarani dani

Evo, kako se bliže završni dani ovogodišnjeg dugog maškaranog ludovanja, i ja odlučih koju riječ prozboriti o tome, i to o starim običajima iz mojeg rodnog Bribira. S toga vam paste-am jedan tekst, u skraćenoj verziji, da vidite da maškare nisu samo jedan dan, karneval ili isprika za ispijanje alkohola:

MESOPUST je stari narodni običaj i nema podataka u kojemu je stoljeću nastao. Podaci samo govore da su ga izmislili radnici i seljaci da uz šalu, piće i obilno jelo zaborave svoje tegobe.

U prošlom stoljeću crkva je pokušavala zabraniti ovaj običaj govoreći da ga je vrag izmislio. Mesopust negdje smatraju najavljivačem proljeća jer dolazi krajem zime. Taj dan je uvijek utorak. Drugi dan je pepelnica ili čista srijeda. Brojeći od tada nedjelje, sedma je Uskrs. U nekim dijelovima Hrvatske mesopust nazivaju poklade, fašnik ili karneval.

Svaki grad i mjesto u Hrvatskom primorju ima svoj način kako obavlja taj narodni običaj. Bribir se po mnogo čemu razlikuje od susjednih mjesta u održavanju mesopusnih običaja.

Pet nedjelja prije mesopusta Bribirci sastave "PARADU", to je otprilike 25 mladih ljudi, većinom neoženjenih. Parada ima zadatak da svaku nedjelju do mesopusta obidje svih 15 bribirskih zaselaka i da pozdravi svaku obitelj. Paradom rukovode tri kapetana, a kapelnik "komandira" muzikom koja je sastavni dio parade. U davna vremena muzika se sastojala od volovskog roga, mišca, zvonaca, dangubica i bubnjeva. Kasnije se pojavljuje harmonika triestinka, trube i jasno, što vise bubnjeva da bude što bučnije. Bribirska je muzika jedna od rijetkih koja kod pozdrava , jos od kraja prošlog stoljeća, svira pjesmu "Još Hrvatska ni propala" Ljudevita Gaja, koju je uglazbio Ferdo Livadić iz Samobora.

U novije vrijeme parada se nije mogla zamisliti bez tamburaša, koji su prvi nakon zapovijedi kapelnika odsvirali četiri takta pjesme "Još Hrvatska ni propala", a zatim bi se cijela muzika iz parade uključila uz što bučnije udaranje u bubnjeve.

Kad parada dodje pred kuću u kojoj želi pozdraviti domaćine, jedan od kapetana stane na kućni prag sa sabljom u ruci i čim glasnije uzvikne:"Ovdje smo došli pozdravitit obitelj... sa našom mladom muzikom, polak običaja i navade stare". Kapelnik tada zapovijeda muzici: "Bubanj i muzika složno udaraj!" Ukoliko je neka obitelj u žalosti, domaćina se pozdravi bez muzike. (“Polak običaja i navade stare”)

Sobom su obično vodili magarca natovarena praznom bačvicom za vino koje bi dobivali na dar za pozdrav. Uz to su još dobivali jaja, slaninu a u novije vrijeme i novac. Na kraju mesopusnih nedjelja organizirali bi večeru od dobivenih jaja i slanine. U poratnim godinama od dobivenog novca, uz ostalo što su dobili kao dar za pozdrav, organizirala bi se bogata večera uz muziku.

Po starom običaju, u četvrtak prije mesopusta, napravi se od slame lik čovjeka "MESOPUST". Svake godine mesopust dobije novo ime po nekom smiješnom, duhovitom ili osobito značajnom humorističnom dogadjaju u protekloj godini.

U stara vremena u vrijeme mesopustarskih dana nije se plesalo, niti su se organizirale zabave jer slaba financijska moć i težački poslovi nisu to dopustali. Tek zadnji utorak nakon čitanja šentencije, išlo bi se u gostionicu i tu bi nastalo veselje i krabuljni ples. Tridesetih godina plesalo se i nedjeljom.

U novije vrijeme ne odrzavaju se samo mesopustarski običaji, već se ovi koriste i kao atrakcija pa se kroz cijelo vrijeme organiziraju maskenbali, a zadnji dan je prava "fešta".

Bribirci kao dobri gospodari nisu trošili dobiveni novac samo za večeru, već su od tog novca nabavljali instrumente (trube, bubnjeve i zvonca). Važno je spomenuti i jedan humani čin. Šezdesetih i sedamdesetih godina od novca kojeg bi dobili kod pozdrava bribirskih obitelji, odvojili bi jedan dio za uljepšavanje mjesta, a znali su dati i financijsku pomoć socijalno ugroženim u Bribiru.

Tu ne piše jedna zanimljivost, a to je, da je s bribirskom paradom uvijek išao jedan magarac, koji je prije služio za prijenos darova (vina, hrane...) koje su paradi davale obitelji koje su taj dan pozdravljane; a to vino se je onda pilo zadnjeg dana Mesopusta. Nažalost, magarca više nema par godina.... Kad promislim, od kako ja prestadoh ići u paradu, nema ni magarca... (pa što god to značilo ;-))

Tko se pod njim vije?

Znam da je ova tema muslimanskih demonstracija zbog karikatura proroka Muhameda već dosta komentirana na blogovima, pa ću se samo malo osvrnuti na to, a povezati s nečime o čemu dosta dugo razmišljam.

Sami prosvjedi muslimana na osnovu objavljivanja karikatura proroka Muhameda su s moje strane gledano malo pretjerani. Ponavljam, s moje strane. Znam da ja tako ne bi reagirao, pa mi stoga takvi prosvjedi izgledaju pretjerani. Ali, ja ne mogu razumjeti njihovo poimanje vjere, koliko to njima znači, te stoga poštujem njihovu predanost i odanost nečemu što smatraju svetim, a isto tako mi je drago što će od sada i ostatak "zapadnog" svijeta dva puta promisliti prije nego li se upusti u izazivanje vjerskih osjećaja ljudi čija vjera nije bliska našem poimanju svijeta u kojem živimo.

Da rezimiram, svaka čast, digli su svoj glas.

Ono što je mene uznemirilo u cijeloj toj priči je paljenje hrvatske zastave. To je u meni probudilo osjećaje koje nisam ni znao da postoje. Pa pretpostavimo da je to patriotizam. Paljenje naše zastave na prosvjedu u Sarajevu izgledalo mi je kao neka vrsta napada. Kao što znamo, vlada se je ispričala za objavljivanje karikatura u Nacionalu. Ne možemo kao država snositi krivnju zbog postupaka pojedinaca. Ali, ipak je spaljena hrvatska zastava.

Ako bi gledali pravo, trebali su javno spaliti primjerke Nacionala. Jer dok je objavljivanje karikatura uvrijedilo muslimane, paljenje zastave je prvenstveno uvrijedilo mene. Ono čemu se nadam, jest da je to djelo onih ekstremistički nastrojenih pojedinaca kojih ima u svim, kako društvenim, tako i u vjerskim skupinama.

Da povučem paralelu, svi znamo kako se ponašaju navijači: BBB, Torcida, Armada i sl. Ima tu razbijanja, tučnjavi, teških riječi, Ali, to ne znači da ako ste veliki navijač nekog od nogometnih klubova ujedno i razbijači, problematične osobe, da bacate stolice i baklje po terenu. Po mojem (skromnom) mišljenju takvo ponašanje iskazuju osobe kojima nije stalo do kluba za koji navijaju, već da izbace svoje frustracije; oni nisu došli na utakmicu navijati, već raditi nerede.

Prema tome, kako već rekoh, vjerujem da paljenje zastave nije podržano od prosvjednika, već da ih je inicirala skupina ljudi kojima je cilj da budu viđeni, da rade senzacije.

Tu me je još jedna stvar navela na razmišljanje, a to je patriotizam u Hrvata. Što je to? Uzmite zastavu i izađite na ulicu. Ljudi će odmah reći da tražite probleme.
Kod nas se patriotizam izjednačava sa pojmovima kao što su desničarstvo, ustaštvo; uglavnom je okarakterizirano kao nešto negativno. Pravi patriotizam trebao bi biti pozitivan stav. Sada mi je palo na pamet: većina osoba koje znam, a koji sebe busaju u prsa veličajući Hrvatsku, nastoje tu istu državu u koju se kunu prevariti na svakom koraku. Ako im ta država nešto znači, onda im moraju značiti i ljudi koji u njoj žive. Pa ako im nešto znači, neka ne varaju tu državu na porezu, neka plate svoje radnike koliko zaslužuju, neka ih prijave, neka ne rade na crno…
Možda je ponašanje tih osoba patriotizam stavilo u negativni kontekst. Morati će proći još neko vrijeme dok se patriotizam u Hrvata iskristalizira kao pozitivno mišljenje. A do tada ćemo mi, koji zaista volimo svoju državu i dalje bivati potiskivani od strane galamdžija (nemam bolje riječi), a naš pravi patriotizam čuvati ćemo negdje u tamnicama svoje svijesti, za neka bolja vremena.

Tuga iz prošlosti

Da, ponovo se vratila. Pokucala je na vrata moje duše… Nisam ju htio pustiti, ali ona je bila nemilosrdna. Poput vjetrića koji lagano prolazi kroz stare drvene prozore ušuljala se, polagano jačala da bi se konačno isprsila i ispriječila ispred mene…

Ja ju gledam, i pitam:
- Tugo Iz Prošlosti, što radiš ovdje? Trebala si ostati ispod mog starog kreveta, u jednoj kartonskoj kutiji hermetički zatvorena debelim selotejpom s natpisom "Industrogradnja"… Tu sam se oprostio od tebe te sretan i zadovoljan nastavio svoj put.
- Bila sam usamljena, nedostajala mi je tvoja posebno ranjiva duša, koja je raj za mene, uz nju sam jačala, a na kraju ostavljena… Sjećam se onih noći kada smo zajedno provodili vrijeme u tvoja četiri zida, bili smo dovoljni jedno drugome. Nedostajao si mi. Soba je prazna otkako si otišao, peglanje tvoje mame nije zanimljivo… Zato sam odlučila krenuti za tobom, ali te nisam mogla stići. Ti si grabio hrabro naprijed u nepoznato, nisi se osvrtao na ono što si ostavio za sobom, a ja sam sve više zaostajala. Tada se je nešto promijenilo, zaustavio si se, a ja ugledala priliku. I sada sam tu, i neću te više pustiti da pobjegneš…

I pruži ona svoje pipke, prilijepi se za mene, dok me je halapljivo gledala svojim vatrenim očima. I držala me…

- Tugo Iz Prošlosti, odbij od mene! Nisi pozvana, ne želim te ovdje! Tvoje je mjesto u onoj kartonskoj kutiji, ti si svoju ulogu odradila, zadatak izvršila i počivaj u miru. A mene pusti, imam važnijeg posla nego baviti se s tobom.
- Malo sutra! Jedina osoba koja te može odvojiti od mene, daleko je, iza velikog brda u jednoj dolini… I misli na tebe, i želi te… Ali nije sada tu, i sada si moj… Ja ću ti praviti društvo dok čamiš u ova svoja nova četiri zida.
- Ne želim te, Tugo Iz Prošlosti… Molim te, odlazi.

I zadnjim atomima snage, odvajam se od nje. Ona shvati da naš suživot više neće biti moguć. Slomio sam joj srce. Tužno saginje glavu:
- Odlazim. Shvaćam da te više ne zanimam. Uvijek ću te se sjećati, i misliti ću na tebe. Doći ću te posjetiti s vremena na vrijeme, pokucati ću ponovo na vrata tvoje duše, načas te podsjetiti na stara vremena… Ali prebolit ćeš me. Jednom.

I uz lagani šum, napusti moje odaje, dok joj se rep dugo zadržao kraj mene. Načas mi dođe želja da joj stanem na rep, da ju zadržim, ali brzo odustadoh. Nije potrebno. Nešto mi govori da ću ju opet vidjeti. Ali, biti ću spreman…